Iz hrvatske učionice u peruansko selo
Dan škole jedan je od najznačajnijih događaja u svakoj školi. Ove godine proslavili smo ga kao Dan otvorenih vrata. Svaki je razred ili skupina učenika trebala prikazati kako žive učenici svijeta naglašavajući bogatstvo kulturne raznolikosti i različitih obrazovnih sustava diljem svijeta. Uz mnoštvo interaktivnih aktivnosti učenici su istražili i predstavili kako različite kulture oblikuju njihov svakodnevni život.
Naši su se petaši odlučili za Peru. Kažu, željeli su biti originalni jer zasigurno se nitko neće odlučiti za ovu državu. Izazovno, zar ne? Knjiga snimanja provotno je bila na sedam stranica. Pustila sam da im mašta raširi krila iako nas je od silnih ideja zaboljela glava. Naravno, sedam smo stranica na kraju sveli na tri sa šest scena. Fokus su stavili na ruralni Peru, njegovu prošlost i sadašnjost, i usporedili ga s vlastitim školskim i svakodnevnim iskustvom u Hrvatskoj. Rezultat toga rada bio je edukativno-dokumentarni film u kojem su predstavili slojevite razlike, ali i neočekivane sličnosti između učenika dvaju svjetova.
Film je podijeljen na nekoliko dijelova: materinski jezik – učenje na granici prošlosti i sadašnjosti, tehnologija – jedno računalo – prozor u svijet, učenje na otvorenom – škola pod vedrim nebom, prehrana – skromno, ali zdravo, igre – veselje koje ne poznaje granice, ples – tradicija i suvremenost u ritmu. Započinje animiranim fotografijama peruanskih krajolika i znamenitosti uz poznatu glazbu El condor pasa. Prve scene otvaraju temu prava djece na obrazovanje istaknutu na hrvatskom, španjolskom i kečuanskom jeziku, jeziku starosjedilačkog naroda Anda. žnjivoi
Cilj je bio kritički promisliti o vlastitom odnosu prema materinaskom jeziku prikazujući hrvatske učenike koji govore kolokvijalnim jezikom, često anglizmima, i peruanske učenike koji usvajaju znanja na španjolskom i na kečuanskom jeziku.
Simbolična scena jednog starog računala koje koristi više peruanske djece naglašava razlike na tehnološkom području. Mali Peruanci s uzbuđenjem i oduševljenjem pristupaju računalu dok su naši učenici prilično nesvjesni vrijednosti koje ima se svakodnevno pružaju i nerijetko vrlo brzo osjete dosadu ne znajući iskoristiti što im je dano. Petaši su ovom scenom željeli potaknuti na zahvalnost i digitalnu pismenost.
U ruralnim dijelovima Perua nastava se nerijetko odvija na otvorenom gdje se formalno obrazovanje prirodno nadopunjuje praktičnim znanjima – sadnja usjeva ili briga o domaćim životinjama. S druge strane, hrvatskoj gradskoj djeci briga o kućnim ljubimcima često se svodi na obvezu koju bi rado izbjegli da ih roditelji ne tjeraju. Ovom se usporedbom željela istaknuti odgovornost, samostalnost i svakodnevne navike u različitim kulturama.
Što se tiče prehrane, peruanska se djeca hrane zdravo i skromno, najčešće objedujući u prirodi, dok je u Hrvatskoj naglasak na brzoj, nezdravoj hrani. Važno je osvijestiti temu prehrambenih navika i zdravstvenu svijest.
Veselje koje ne poznaje granice svakako je igra kao globalni, zajednički jezik djece svijeta. Peruanska djeca igraju igre koje su naši stari igrali u prošlim stoljećima: igre krpenim loptama, žive tačke i sl. Naša djeca često su izolirana jedna od drugih, pod utjecajem mobitela i virtualnoga svijeta, a nerijetko se igraju grubih igara poput „zujalice“ ili navlačenja za majice. Ovdje se postavlja pitanje: kamo su nestale zajedničke igre, kamo je nestala kreativnost te se poziva na vraćanje „živih“ igara u svakodnevicu koja bi imala naglasak na kvalitetonom druženju.
Završne scene filma posvećene su ritmu, tj. plesu. Glumci su prikazali tradicionalni peruanski ples u šarenim kostimima te popularni flashmob kao suvremeni, globalni oblik plesnoga izraza. Simbolično su spojili prošlost i sadašnjost, selo i grad, tradiciju i globalnu kulturu.
Film je nastajao korak po korak, scenu po scenu – uz mnogo smijeha, ponekad i nespretnosti, ali uvijek s velikim zanimanjem i ozbiljnim pristupom temi. Snimalo se u Sv. Nedelji, uz Kaufland na zapadu grada, na školskom dvorištu i u privatnim obiteljskim kućama. Učenici su pokazali da znanje nije samo ono što piše u udžbeniku već i ono što gradimo zajedno suradnjom, razumijevanjem, empatijom i otvorenošću prema svijetu. U vremenu kad se obrazovanje sve više digitalizira i standardizira, ovaj projekt pokazuje da učenički glas, istraživački pristup i umjetnički izražaj mogu ponuditi dublje razumijevanje svijeta i potaknuti vrijedne rasprave među učenicima, učiteljima i širom zajednicom.
Stoga, ovaj je film ne samo kreativni projekt već i vrijedno pedagoško sredstvo u kojem su petaši istraživali, glumili, prevodili, uspoređivali sličnosti i razlike aktivno se uključujući u teme interkulturalnosti, socijalne raznoliosti, digitalne pismenosti i kritičkoga promišljanja. Ono što su naši učenici u konačnici shvatili jest da je djeci zajednička znatiželja, potreba za znanjem i radost igre bez obzira radi li se o dalekom nepoznatom Peruu ili njihovoj Hrvatskoj. Važno je njegovati međusobno razumijevanje i učiti iz različitih iskustava jer znanje nije samo u knjigama već i u svakodnevnom životu, kulturi i odnosima.
Pripremile:
Sanja Bosak, prof. HJ
Irena Pehar Miklenić, prof. NJ
